Danilo Kiš Bašta pepeo

Autor - osoba Kiš, Danilo, 1935-1989 = Kiš, Danilo, 1935-1989Naslov Bašta, pepeo / Danilo KišVrsta građe romanJezik srpskiGodina 1990Izdanje 4. izd.Izdavanje i proizvodnja Beograd : BIGZ, 1990 (Beograd : BIGZ)Fizički opis 243 str. ; 22 cmZbirka Izabrana dela Danila KišaNapomene Tiraž 5000.Najpoznatiji roman Danila Kiša, veliko delo o detinjstvu i odrastanju. Uzbudljiva slika jednog sveta data u moćnoj lirskoj svetlosti i u suočenju s najvećim izazovima svog postojanja.„ U romanu Bašta, pepeo radi se o metafori, o strahopoštovanju deteta prema ocu. Otac je uvek veličina. To je skoro frojdovski problem: tokom izvesnog perioda, otac predstavlja kralja u odnosu na dete, on je omnipotentan. U romanu Bašta, pepeo hteo sam da razvijem tu metaforu sa idejom da jednog dana još nešto napišem o ocu. “ – Danilo Kiš (1984)PREDRAG MATVEJEVIĆ: PO-ETIKA DANILA KIŠAPišući o Danilu Kišu dolazio sam svaki put u iskušenje da skraćujem i brišem veći dio onog što sam napisao. Tako je nastalo više verzija ovoga eseja; u onima koje su mi izgledale manje loše ostajalo je premalo teksta. Taj očevidni neuspeh možda ipak nije bio posve uzaludan: poticao je na istraživanje Kišove poetike (on tu riječ piše ponekad u dva dijela: po-etika).Ako bismo je označili nekim moralnim kvalifikacijama, moglo bi se reći da je Kišova poetika nesretna i rezignirana: nesretna jer ne može biti do kraja dosljedna u svojim zahtjevima; rezignirana zato što uviđa da se njezini zahtjevi i ne mogu ispuniti i što se na kraju krajeva s time miri. Kiš je u svojim zapisima često spominjao palimpsest, jednom kao postupak ili pravilo, drugi put kao načelo ili ideal: poći od bijele stranice, ispisati je, ispuniti više stranica, nije važno koliko, zatim uporno kratiti i poništavati, predajući se okrutnoj žudnji da se izbriše sve. Na taj bi način načelo bilo apsolutno poštovano, ideal ostvaren.Tako ipak ne biva i ne može biti. Od većih dijelova zadrži se poneki trag ili posljedica: ostatak onoga što je moglo biti i što srećom, nije. Ustupak taštini pisanja ili pak piščevoj slabosti prema sebi samom? ! Svijest o tome poražavajuća je u pravom smislu riječi. Nitko je u našoj prozi, nakon Andrića, nije tako izoštrio kao Kiš, toliko radikalno i beskompromisno. Zaokupljena temama i porukama, zagledana u modele, tipologije i druge općenitosti (naša) kritika nije, u većini slučajeva, obraćala pažnju na to. Utoliko gore po nju.U prvi mah mi se učinilo gotovo nevjerojatnim da se od onoga što je Danilo Kiš ipak napisao, tj. što je ostalo napisano, može sastaviti neka vrsta sabranih djela, čak deset knjiga, makar neke od njih bile neoprostivo kratke. (Sam taj broj, potpun i zaokružen, vrijedan je pažnje, ali nije predmet ovoga eseja. ) Djela Danila Kiša osjetno se razlikuju jedno od drugog. Pisac nastoji da ne oponaša sebe samog i želi da izbjegne, kako sam kaže „ autopastiš“ . Ta različitost ne dopušta da se na isti način govori o svim Kišovim knjigama: i to također otežava pokušaje da pratimo zahtjeve njegove poetike ili da, pišući o njoj, zauzmemo i sami slične stavove. Kišovi poetičko-kritički spisi. objavljeni pod zajedničkim naslovom „ Homo poeticus” , puni su, ne bez razloga, ironije na račun kritike koja u svim prilikama poseže za općim i uopćujućim oznakama.6/19