Marko Tulije Ciceron O prirodi Bogova

Marko Tulije Ciceron O prirodi BogovaMeki povezKnjiga prvaPri kraju života veliki rimski državnik i filozof Marko Tulije Ciceron (106. – 43. g. pr. Kr.) okreće se od svoje govorničke i političke karijere filozofiji i religiji te 45. g. pr. Kr. piše knjigu O prirodi bogova (De Natura Deorum). U formi dijaloga Ciceron sučeljava mišljenja triju prevladavajućih filozofskih pravaca svoga vremena: epikurejsko, stoičko i ono atenske Akademije. Smatra se da stav autora zastupa akademičar Cotta, epikurejce zastupa Vellej, a Lucilije Balbo stoike. Trojica sudionika raspravljaju o tome postoje li bogovi ili Bog, kakva je njihova ili njegova priroda, upravljaju li univerzumom i kakav je njihov odnos prema ljudima. Iako prethodi Kristovom rođenju, Ciceronova knjiga zvuči suvremeno jer otvara pitanja oko kojih se i danas vode žestoke rasprave.o-prirodi-bogova-ciceronŠto je tako jasno i tako očigledno, kad pogledamo u nebo i promotrimo što je na njemu, kao to da postoji neka volja najuzvišenijeg uma koja time ravna?…Ako bi tko u to posumnjao, zaista ne shvaćam zašto ne bi dvoumio postoji li Sunce ili ne, jer po čemu je ovo drugo jasnije od prvoga?Donosimo izvadak stoičkog izlaganja iz drugog sveska knjige koji predstavlja sačuvan antički pokušaj dokazivanja postojanja Boga koji s providnošću upravlja svijetom i brine se za čovjeka. Sam Ciceron na kraju knjige zaključuje da mu se Balbovo izlaganje čini bližim onom što sliči istini.“Ako su svi dijelovi svijeta tako uređeni da nisu mogli biti bolji po korisnosti niti ljepši po izgledu, pogledajmo da li je to slučajno ili su pak oni u takvu stanju da se nisu mogli okupiti drugačije nego osmišljenim ravnanjem i Božjom providnošću. Dakle, ako je ono što je stvorila priroda bolje od onoga što je stvorilo umijeće, a umijeće bez razuma ništa ne stvara, ni prirodu ne treba smatrati nerazumnom. Kad ugledaš kip ili sliku, znaš da je to djelo umijeće, kad iz daljine vidiš kako se kreće brod, ne sumnjaš da se on kreće zbog razuma i umijeća, ili kad promatraš sat, bilo sunčani, bilo vodeni, znaš da on pokazuje sate zahvaljujući umijeću, a ne slučajno; kako bi se s time slagalo mišljenje da u svijetu, koji obuhvaća i ta umijeća i njihove umjetnike i sve ostalo, nema promišljenosti i razuma? Kad bi netko u Skitiju ili Britaniju donio onu kuglu koju je nedavno načinio naš prijatelj Posidonije, čiji pojedini pokretni dijelovi prikazuju kretanje Sunca, Mjeseca i pet lutajućih zvijezda za svaki pojedini dan i noć, onako kako je tome na nebu, tko bi u onoj barbarskoj zemlji sumnjao da je ta kugla proizvod razuma? A ovi su u nedoumici je li svijet, iz kojeg se stvara i rađa sve, nastao slučajno, nekakvom nužnošću ili Božjim umom i razumom…Zamislimo mrak kakav je nekad, kako se priča, nakon što su iz Etne izbili plamenovi, zamračio okolno područje, tako da dva dana nijedan čovjek nije mogao vidjeti čovjeka, a kad je trećeg dana zasjalo Sunce, činilo im se kao da su oživjeli. Ako bi se isto tako dogodilo da nakon vječnog mraka iznenada ugledamo svjetlost, kakvim bi nam se učinio izgled neba? Svakodnevnim gledanjem i navikom očiju, međutim, navikne se i duh, pa se ne čudi stvarima koje uvijek vidi niti pita za njihove razloge, kao da nas na istraživanje razloga treba poticati novost stvari više nego njihova važnost. Tko može nazvati čovjekom onoga tko je uvidio tako pravilno kretanje neba, tako skladno uređenje zvijezda i takav raspored i vezu među svime, a poriče da je u tome ikakav razum i kaže da slučajno nastaje sve ono što se odvija takvom mudrošću da mi to nikakvom svojom mudrošću ne možemo dokučiti? Kad vidimo da nešto pokreće neki stroj, primjerice kuglu, sat ili bezbroj drugoga, ne sumnjamo da su to djela razuma. A kad pogledamo kako se nebo giba i okreće čudesnom brzinom i pritom neprestano stvara godišnje mijene na zdravlje i održanje svega, zar sumnjamo da se to događa ne samo razumom nego izvrsnim i Božjim razumom?Sada već možemo ostaviti podrobnu raspravu i očima pogledati ljepotu stvari o kojima kažemo da su stvorene Božjom providnošću.Pogledajmo najprije čitavu Zemlju. Smještena je u sredini svijeta, čvrsta i okrugla i svojom silom zaobljena sa svih strana, odjevena cvijećem, travama, stablima, plodovima, a nevjerojatno mnoštvo svega toga neiscrpno je raznoliko. Dodaj tomu nepresušne izvore, prozirne vode rijeka, zelene pokrove obala, šupljine dubokih špilja, oštre stijene, visine strmih brda i nepregledne livade; dodaj i skrivene žile zlata i srebra i beskrajnu količinu mramora. A koliko je i kako različitih vrsta životinja, pitomih i divljih, kako sve ptice lete i pjevaju, koliko je hrane za stoku, koliko toga živi u šumi! Što reći o ljudskom rodu, koji je postavljen za čuvara Zemlje i ne dopušta da je nagrđuju divlje zvijeri i pustoši korov, zahvaljujući čijem su radu polja, otoci i obale okićeni sjajnim zgradama i gradovima. Ako bismo to mogli promotriti kako duhom, tako i očima, promatrajući čitavu Zemlju, nitko ne bi sumnjao u Božji razum.4/27