Miroslav Krleža U agoniji

Miroslav Krleža U agonijiTvrdi povezSavremenik Srpske književne zadrugeBeograd 1931Drama “U agoniji” možda najpoznatijeg domaćeg dramatičara modernizma Miroslava Krleže objavljena je u “Hrvatskoj reviji” 1928. godine. Nakon toga je objavljena zasebno u Beogradu 1931. i u svesku “Glembajevi” u Zagrebu 1932. godine.Sve do trideset godina kasnije (1962.) ova se drama sastojala od samo dva čina, a izdanje “Glembajevi. Drame” (Zagreb, 1962.) sadržavalo je i novu verziju završetka drugog čina i treći čin. Zanimljivo je dodati kako je riječ o najizvođenijem i kritički najbolje ocijenjenoj Krležinoj drami. Novija izdanja sva sadrže tri čina, jasno razgraničena ondje gdje je Krleža dodao treći čin.Drama “U agoniji”. drama je i prema žanrovskom i prema književnorodnom opredjeljenju. U njenoj je srži nesretna ljudska sudbina koju nemilosrdno melju društvene konvencije, političke promjene i raznorazne intimne nesreće.Bračni par Lenbachovih čini dvoje duboko nesretnih, razočaranih i poniženih ljudi, koji u čitavom svom visokorodnom ponosu ne uspijevaju jedno u drugome pronaći utjehu i potporu, već ih njihove brige samo čine još većim neprijateljima.Nekad pripadnici visokog plemstva, odgojeni su u nekom drugom, imućnijem i mirnijem vremenu, i pali su, rasipništvom i nasilništvom baruna Lenbacha, u nemilost.Dokazujući da nesreća i neimaština iz ljudi izvlače ono najgore, barun Lenbach postao je još veći nasilnik, pijanica, hazarder i varalica. Vezana okovima braka i bez drugih opcija, barunica Laura danonoćno radi kao krojačica u svom salonu “Mercure Galant”, namještenje koje doživljava kao poniženje da ona, barunica i generalska kći, za kojekakve skorojeviće po čitave dane kroji, šije, mjeri i dodvorava se, sve ne bi li preživjela.Za to vrijeme njen muž, koji je odsjedio tri godine u zatvoru u Lepoglavi zbog veleizdaje, uporno karta, pije i banči, posve ignorirajući njihove prilike i vremena. Sav novac koji ona zaradi on joj uzima i propije, ponekad ju i potkrada, a kad se ona usprotivi i pokuša tome stati na kraj, on prijeti da će ubiti nju ili sebe. Ovakav odnos traje godinama, i takvo stanje stvari zatiče čitatelj.Što se stilskih sredstava tiče, premda je riječ o drami, didaskalije nisu lišene poetskih motiva i prozaičnih opisa, i upravo iz njih čitatelj dobiva uvid s jedne strane u neposredno, građansko okruženje likova i scenografiju njihova svakodnevnog života, a s druge strane u duh i običaje vremena.Tipično za Krležu i ovdje se u dijalozima može susresti mnogo germanizama, neprilagođenih njemačkih riječi pa i čitavih rečenica na njemačkom, a značajno manje riječi i izraza iz drugih velikih europskih jezika – francuskog i engleskog. Osim što svjedoče o onovremenim političkim prilikama i svezama, ovi izrazi imaju i funkciju karakterizacije likova, oni potvrđuju kako je riječ o učenim ljudima, pripadnicima visokog staleža, može se reći čak i pripadnicima nekog drugog, prošlog vremena.Osobito je zanimljivo kako se likovi sve više služe njemačkim riječima pa i čitavim rečenicama što su više uzrujani, što više govor u žaru borbe. Moglo bi se ovdje zaključiti kako je riječ o njihovom prvom jeziku, jeziku djetinjstva, jeziku kojem se utiču kada su suviše napeti da bi marili za konvencije i pristojnost.Kratak sadržaj1. činIz didaskalija doznajemo u kakvom se emocionalno napetom, a opet njima prilično svojstvenom, stanju nalazi bračni par Lenbach. Scena se otvara svađom supružnika, barun Lenbach je pijan i gotovo neurotičan. Nalaze se u krojačkom salonu “Mercure Galant” barunice Laure, osoblje je u blizini, već naviklo na bračne svađe.Salon je malograđanski raskošan, granično neukusno natrpan s jedne strane istinski luksuznim predmetima poput lepeza od kornjačevine, a s druge strane nepotpisanim kopijama poznatih slikara. Daje se naslutiti kako ovdje doista obitavaju visokorodni pojedinci, ali ponešto izmješteni iz svog vremena, koje su snašle nepovoljnije prilike.U salonu se skuplja i otmjena i skorojevićka elita, to je i trgovina ženskih šešira, živo je, ali pomalo i neiskreno: nije to autentični, raskošni salon, to je namješteni paravan koji služi kao mamac za klijente i kao kulisa nesretnog života. Uopće, može se reći da su mnogi elementi odnosa Lenbachovih predstavljena ovakvom scenografijom.Svađa kojom se otvara drama svađa je oko novca. Barun Lenbach uobičajeno je pijan, ljuti se na barunicu Lauru kako je mogla na ulicu izbaciti nekakvog uglednog von Lorencza. Barunica se ne da zavaravati i prokazuje Lenbacha za sve njegove laži: on je tog von Lorencza poslao k njoj s lažiranom vizit kartom, ne bi li izmamio dvije tisuće dinara što ih je dužan nekom Židovu.Ne prolazi puno vremena prije no što čitatelj doznaje da se zadužio kako bi mogao nastaviti kockati. On je toliko navikao živjeti u uspomenama na raskošnije doba, toliko nema nikakvog pojma o stvarnom stanju stvari i objektivnim životnim troškovima, da ne razumije kako Laura govori da nema da mu da, osobito kad on ionako za dva mjeseca počinje raditi kao trener u polo klubu, i trebalo bi da imaju novaca. Laura je bijesna jer je prisiljena za tih istih dvije tisuće dinara raditi kao marva tjedan dana dok on banči.Barun se ljuti i priznaje da je svjestan da je neradnik, posipa se pepelom ali tvrdi da ne može protiv sebe, da on nema ništa poslovno u sebi „kao kakav Židov“, i da, u principu, on nije kriv što je takav. Laura se ne da smesti njegovim pijanim riječima i optužuje ga da je njemu svaki rad ispod časti, i ponavlja mu kako mu je dva dana ranije dala sve što je bilo u blagajni, i kako sada novaca nema. U ovoj se svađi njihov odnos ogoljuje kao odnos lišen svake simpatije, pusta prisilna simbioza u kojoj ona po čitave dane radi a on rasipa novac. Njegove se pijane riječi kreću od gotovo djetinje naivnosti do uzvišenih ideala pa sve do čiste patetike koja se u tren oka pretvara u agresiju.Optužuje Lauru da izigrava žrtvu i da mu onemogućuje da ispoštuje svoju danu riječ, do koje jako drži. On je svjestan da o njemu svi i misle i govore da je neradnik, pijanica i hazarder, ali nije ga briga, samo mu je do njegove riječi stalo. Priznaje da je on bio poslao von Lorencza da na prevaru izvuče novac i žao mu je, ali njemu taj novac doista treba. Laura je ljuta i odrešita – novaca nema, i ona više njegovim obećanjima ništa ne vjeruje. Barun teatralno pušta svoj džepni sat da se razbije, oplakuje svoju ljutu sudbinu – on, nekad visokougledni plemić, spao je “na plehnatu uru”, odnosno na prosjački štap, i još duguje novce. Gotovo djetinje se pita kako se to moglo dogoditi, potpuno je nesuvisao u svom pijanstvu.Laura ga preklinje da prestane i umiri se jer osoblje krojačkog salona sve čuje, mada su već i navikli, Lauru to ponižava. Ulazi gluhonijemi prosjak i na trenutak prekida njihovu svađu, barun mu daje 10 dinara. Barun na trenutak mijenja ploču, misli da ima rješenje koje će sve popraviti, ali Laura je na samom početku umorna od njegovih ideja.Ponovno se sažalijeva kako ga je Križovec uvrijedio da je obični oficir, a Laura brani Križovca. Ljut je što je ležao u zatvoru, ljut je što ga nitko ne poštuje, ljut je što mu ona predbacuje da treba raditi. Laura ga podsjeća da je već predlagala da ponište brak, čemu se on još uvijek ozbiljno protivi jer – Lenbachovi to jednostavno tako ne rade. Ne bi li nekako završila taj mučni razgovor Laura mu nudi sve što ima: 200 dinara, on odgovara da mu to ne znači ništa, da mu je potreban čitav iznos inače će se ubiti. Laura je na izmaku snaga, optužuje ga da ju sustavno terorizira i izjavljuje kako joj je svejedno hoće li se on ustrijeliti.On trabunja i dalje kako nije stvar u novcima već u principima – u datoj riječi. Ona mu baca 200 dinara na stol i odlazi, još uvijek sigurna kako bi njegovo samoubojstvo bilo najbolje za njih oboje. Ulazi ljubazni i učtivi Križovec, shvaća da je ugazio u bračnu svađu pa se utiče manirima i ljubaznostima. Samo je navratio i ćaska, od neugode govori i previše, ali sve vrlo učtivo i pomalo snobovski.U tom se razgovoru jasno ocrtavaju i staleške i političke razlike između njega i Lenbacha. Kritizira pravosudni sustav zbog banalnosti i korupcije, razgovaraju o svakodnevnim stvarima. Lenbach odlazi poslom, i odmah odnosi između Križovca i Laure postaju intimniji. Oni su bliski prijatelji i ljubavnici. Razgovaraju o svađi između Lenbachovih, Križovec nastupa racionalno, u skladu sa svojim zvanjem (on je advokat), pokazuje izvjesnu blagost prema Lenbachu i razumijevanje za njegove mane.Laura je razočarana što je samo navratio u prolazu i što ne može ostati, frustrirana je Lenbachovim ponašanjem i svojim položajem: ona je u tom braku u pat-poziciji. Laura iskreno govori o svojim osjećajima, bez uvijanja, i priznaje kako često misli kako bi joj život bio bolji kad Lenbacha više ne bi bilo.Govori kako ona više ne može i ne želi nastaviti tako, a Križovec ju umiruje. Nju iznenađuje njegov hladan i racionalan, “advokatski” pristup stvarima, i misli kako on nije u stanju pojmiti koliko je ona prenapeta i umorna i od posla i od braka s “psihopatom i alkoholičarem”. Križovec nudi da plati Lenbachov dug, ali Laura ne dopušta, dosta joj je da ju barun ucjenjuje.Ulazi Madeleine Petrovna, a Križovec koristi taj prekid razgovora da ode, kasni. Žene su bliske i nježne, Madeleine govori Lauri koliko ju svi cijene, Laura ju, zajedno s nekim drugim poznanicama plemkinjama, poziva u goste k sebi kasnije navečer. Madeleine odlazi, a nedugo zatim vraća se još pijaniji Lenbach, vrijeđa Madeleine i optužuje ih da su imaju lezbijsku aferu, posve je nesuvisao.Brzo okreće ploču i umiljava se Lauri u posljednjem, očajničkom pokušaju da namakne novce, ona ga odbija, on uzima onih 200 dinara. Zvoni sedam sati – rok za vraćanje duga. Ona mu obijesno govori kako je pozvala k sebi u devet goste jer je računala da će se on ubiti prije, pa da će biti slobodna. On se, isprovociran, iz inata ubije hicem iz revolvera.2. činU raskošnoj, jednako kao i krojački salon dvojako uređenoj sobi razgovaraju Križovec i Laura. Skoro je jedan sat u noći. Križovec, djelomično sebi u bradu, djelomično odsutnoj Lauri, govori o smrti i s blagonaklonošću prepričava svoje uspomene na pokojnog baruna.Govori gotovo bez prestanka, sve velike riječi, a Laura ga prekida i moli da prestane, nema snage slušati njegove hladne deklamacije. Ona je razdražena, nemirna, optužuje ga da se govori prazne, advokatske riječi koje ne znače ništa, njena napetost raste sa svakom izgovorenom riječi.Osjeća se zanemareno, kao da Lenbach uporno okoliša, optužuje ga da je egoističan, da ne mari za nju. Svaki njen afekt i emociju on kontrira racionalizacijama i umirivanjem, što nju samo još više razdražuje. Ona je bijesna što njega nije bilo dok je nju policija neugodno ispitivala odakle joj krv na rukama (prislonila je ruke na mrtvog muža), on je za to vrijeme navodno bio na večeri s klijentima, a zapravo je bio s drugom ženom, što se ubrzo otkriva.Svađaju se, on joj govori kako nije trebala policiji reći da joj je drago što se barun ubio jer to baca sumnju na nju. Nju nije briga, njoj je stalo samo do istine, da padnu sve maske. Uporno se ne mogu usuglasiti, što Križovec više govori Laura je napetija. Napokon ga isprovocira da prizna kako je bio s Izabelom Georgijevnom dok ga je ona tražila i trebala i dok su ju optuživali za ubojstvo. Svađa eskalira, pretresaju svoju vezu – ona je htjela s njim dijete, htjela je da budu obitelj, ali Lenbach nije dao da se razvedu.Što je on više pokušava umiriti ona govori grublje riječi, pokušava ga otjerati od sebe i prijeti da će prodati salon i otputovati bez traga. On se ne da otjerati i govori sluškinji Mariji neka ga ne čeka da ga isprati. Dok se joj je to išao reći, Laura uzima Lenbachov revolver i ubija se. Križovec viče Mariji neka zove liječnika, i tako završava drugi čin, i jedna verzija drame.Varijanta svršetka 2. čina i 3. činKrižovec se ne da otjerati, Laura se ljuti jer u vlastitom domu nema mira, ona je već sasvim na rubu živaca, premorena i pod dojmom od čitavog dana, mijenja raspoloženja od pokajničkog prema agresivnom u tren oka, on joj uporno govori neka se smiri, što nju još više provocira. Furiozno ona podiže telefonsku slušalicu i zove policiju, da bi naudila Križovcu izjavljuje kako je ubila Lenbacha.Zaprepašten i posve svjestan pravnih implikacija, Križovec istog trena poziva nazad u policiju i u pokušaju da izgladi stvar govori kako je barunica neurotična, kako joj treba liječnik, kako nije mislila to što je rekla. Na njegovu nesreću, policija ipak mora nekoga poslati na očevid.3. činSviće zora, Križovec i policijski pristav razgovaraju, Laura odsutno leži na kauču, boli ju glava.Križovec, i sam već na izmaku snaga, dovija se svoj svojoj pravničkoj pameti i vještini da stvar rasplete, istovremeno svjesno koristeći velike i učene riječi koje će na pristava ostaviti dojam da je ovaj u pravu. Očajan što pristav ne popušta, on sve više i više detalja iz života Lenbachovih, svog odnosa s njima i osobito s barunicom, iznosi na vidjelo. Nestaje njegovog razumijevanja za Lenbacha i naziva ga najobičnijom propalicom i protuhom za kojeg je bolje da mu nema mjesta u pristojnom društvu. Priznaje da je htio da se razvedu i da on oženi barunicu.Napada svim sredstvima: apelira s jedne strane na razum pristava, s druge na suosjećanje, s treće mu laska. Uporno se vrte oko jedne te iste stvari: gdje je istina? Je li baruničino priznanje na telefonu priznanje krivnje ili izraz neuroze? Svaki sa svoje strane iščitava ono što mu odgovara. Križovec neumorno brani barunicu, čak i kad se povede tema da je prije no što je došao bio kod Izabele Georgijevne, i čak i kad mu policijski pristav otkrije da je ona prevarantica.Polako se sve raspliće, a barunica uporno šuti. Ustane da prošeta po sobi i zamišljeno gleda u portret majke. Križovec, nesmeten, ustraje na tome da je barunica na telefon lagala samo zato da njega povrijedi i izazove skandal, ali da sada neće to nikada priznati jer je suviše ponosan i plemenit karakter. Laura je premorena i obuzima ju histeričan smijeh, ruga se Križovcu, ali ipak govori policijskom pristavu da je nazvala policiju zbog histeričnog ispada, da izazove skandal. Križovec, zabrinut da ona i dalje ne shvaća ozbiljnost situacije, podsjeća ju da ju pristav može svaki čas uhapsiti.Križovec se očajničkim potezom laskanja i podmićivanja rješava policijskog pristava – obećaje mu namještenje za šefa službe ako postane ministar. Laura ponovno klone, njoj više ni do čega nije stalo i posve joj je svejedno što će se dalje dogoditi. Bunca o uspomenama iz mladosti koje se miješaju sa stvarnošću. Iz sentimentalnog se u trenu preokreće u furiozno, Križovec, i sam premoren, ju napada da je opaka, tvrdoglava i glupa, ona mu uzvraća da nije njemu stalo do nje već da se samo skandala boji, da ne naruši svoj ugled i status. Govori mu da bi ga mogla ustrijeliti kao psa, posve je razočarana njime. Nekako ipak dolazi sebi i smiruje se. On mora otići jer ga očekuju na ročištu, ali obećava doći čim uzmogne, da zajedno dalje rješavaju stvar.Marija barunici servira čaj, ali ona je i dalje nemirna. Telefonira k Križovcu i saznaje da je otputovao, nije na ročištu. Ljubomorna, telefonira kontesi Izabeli i doznaje da je Križovec tamo, a i njena navodna prijateljica Madeleine. Poklapa slušalicu, istog trena telefon zvoni nazad. Bijesna, razbija telefon. Marija dojuri, ali ju barunica umiruje da je sve u redu.Posve izgubivši svaki osjećaj za stvarnost, šalje ju da otvori vrata barunu Lenbachu, da on zvoni. Zbunjena, Marija odlazi, a Laura se, napuštena od svih i ponižena, ubija.Vrsta djela: dramaLikovi: Barun Lenbach, Barunica Laura Lenbachova, Dr. Ivan pl. Križovec – pravnik, advokat barunov i intimni prijatelj baruničin, Grofica Madeleine Petrovna – manikirka, ruska emigrantkinja, Gluhonijemi prosjak, Marija – sluškinjaVrijeme radnje: poslijepodne, noć i sljedeće jutro jednog rujna 1922.Mjesto radnje: krojački salon barunice Lenbach i stan LenbachovihAnaliza likovaBarun Lenbach – nekad konjanički potpukovnik u austrougarskom režimu, s uspostavljanjem nove države posve se odaje kartama i pijančevanju. Bio u zatvoru zbog veleizdaje. Za bogatog skorojevića radi kao prekupac konja, što smatra ispod svoje časti. Njegove su navike i očekivanja od društva gospodske, iako su mu djela običnog protuhe, agresivca i niškoristi,Dr. Ivan pl. Križovec – potpuna suprotnost Lenbachu: on se u novom političkom uređenju sasvim dobro snašao, marljivo gradi karijeru advokata i u izboru je za ministra. Učen, blagoglagoljiv i vješt diplomat, pokazuje prijezir prema svemu provincijskom, ali i prema suvremenoj umjetnosti.Laura Lenbachova – generalska kći iz ugledne i imućne obitelji, u brak s Lenbachom ušla je puna nade i očekivanja, ali već kroz par mjeseci pokazalo se da je barun divljak i pijanica. Njena tankoćutna i senzibilna narav teško podnosi društveno i financijsko poniženje, mukotrpni rad, izoliranost i teroriziranje njenog muža. Sustavno maltretiranje na kraju eskalira u samoubojstvo.Bilješka o autoruMiroslav Krleža je cijenjeni esejist, dramatičar, pripovjedač, kritičar i pjesnik. Rođen je 7. srpnja 1893. godine u Zagrebu, a nakon što je u rodnom gradu završio pučku školu i četiri razreda gimnazije, otišao je put Pečuha kako bi upisao kadetsku školu za domobrane.Završio je kao jedan od najboljih zbog čega je dobio carsku stipendiju i otišao u Budimpeštu na vojnu akademiju Ludoviceum. Tamo se zadržao dvije školske godine, a nakon toga je 1913. godine napustio akademiju i otišao u Skopje kako bi se pridružio srpskoj vojsci kao dobrovoljac. Ali umjesto da se pridruži vojsci uhićen je pod sumnjom da djeluje kao austrijski špijun. Poslan je u Beograd na ispitivanje.Nakon prelaska granice kod Zemuna, hvataju ga austrijske vlasti i nakon saslušanja puštaju, pa je sredinom 1913. godine opet došao u Zagreb. Shvativši kako je sve ono što je ostalo iza njega bilo samo plod njegovog mladenačkog zanosa, odlučio je posvetiti se književnom stvaralaštvu.Godine 1919. oženio se Leposavom Kangrga, a u razdoblju između dva svjetska rata živio je kao pravi književnik i pritom objavio razna književna djela i pokrenuo časopise. Od 1914. godine do 1981. godine Krleža je napisao razna djela i iza sebe ostavio veliku umjetničku vrijednost. Od 1950. godine nalazio se na čelu Jugoslavenskog leksikografskog zavoda. Umro je 29. prosinca 1981. godine u Zagrebu.Najznačajnija djela su: “Tri simfonije”, “Balade Petrice Kerempuha”, “Gospoda Glembajevi”, “Povratak Filipa Latinovicza”, “Na rubu pameti”, “Hrvatski bog Mars”…3/2