August Šenoa Prosjak Luka

August Šenoa Prosjak LukaTvrdi povezSocijalno-psihološka pripovijetka Prosjak Luka zanimljivo je djelo puno moralnih pitanja i dubokih ljudskih emocija. Glavno pitanje koje se provlači cijelim djelom je Što čovjeka čini čovjekom?. Prosjak Luka tijekom svojega života osjećao se svakako, no nikad poput čovjeka.“Vidiš, mene je srce boljelo da su drugi pošteni, a ja da nijesam. Zašto ne bih i ja bio, zar sam ja pas, zar sam zvijer? Zašto da ja nemam svoga krova? “Odbačen od obitelji i potpuno prepušten sam sebi, doživio je mnogo tragedija već u djetinjstvu. Ovaj pojedinac osjećao se nesposobnim za bilo što osim prosjačenja, te se ovdje treba zamisliti nad sudbinom dječaka kojega je život gazio toliko da je bio uvjeren kako ne postoji ništa na svijetu u čemu bi bio dobar.Posebno primitivna, neobrazovana i seoska okolina još su pogoršale životni put Luke Nepoznanića, čije prezime je simbol njegova neznatnog podrijetla. Naime, našao ga je gradski stražar napuštenoga na ulici dok je još bio novorođenče. Šenoin izvanredan smisao za pripovijedanje i zapletanje zanimljivih događaja u razgranate fabule, učinio je ovo djelo pripovijetkom nakon koje rijetki pojedinci mogu ostati ravnodušni i nezahvalni za sve što imaju u životu.Tijekom jedanaest poglavlja ove pripovijetke možemo pratiti Lukin život i sve loše odluke koje donosi, ali na kraju ipak djelomično ispravlja svoje grijehe. Na početku i kraju pripovijetke Šenoa je opisivao tužan i napušten krajolik sela u koji malo dinamike donosi protjecanje rijeke Save, a djelo je zaokruženo rečenicom – “Tiho teče Sava krajem”. Dublji smisao te na prvi pogled obične rečenice saznajemo na kraju pripovijetke kad si Luka oduzme život bacanjem u rijeku Savu.Lukin život i sva političko-društvena događanja koja imaju značajan utjecaj na živote seljaka prati i ljubavna priča Andre i Mare. Potpuni kontrast tužnom kraju Lukina života je sretan kraj ljubavne priče u kojemu Andro i Mara sklapaju brak i prošire svoju obitelj djetetom.Iako tijekom cijeloga djela prosjak Luka pokušava uništiti tuđu sreću i razoriti obitelj, te natjerati Lončariće do takvoga siromaštva da Mara postane njegovom ženom, teško ga je osuđivati za sve što radi jer nikad u životu nije imao priliku naučiti biti boljim čovjekom. Posebno je ta činjenica istaknuta pri kraju pripovijetke kad jedan iskreni dječji osmijeh promijeni njegov zli naum. Bilo je to prvi put ikad da je Luka doživio nečiju radosnu emociju.Lik Mare dokaz je da je moguće uz dobar odgoj izrasti u poštenu, normalnu i radišnu osobu, iako je odrasla u primitivnom i seoskom mjestu. Čista pohlepa ljudi koji okružuju prosjaka Luku i žive u Jelenju najbolje je vidljiva u trenutku kad si Luka oduzima život bacanjem u rijeku, a Mikica i Ciganin misle samo na novac koji je imao kod sebe.“Janko i Mikica gledahu novce kao pseto što gleda masnu kost.”Osim ove rečenice, vječno žicanje i potrebu za što više novca koji će trošiti u krčmama na alkohol i hranu, te pohlepni mentalitet stanovništva prikazuje dio u kojemu Mikica ponovno traži novac od prosjaka Luke, iako mu je nedavno dao deset forinti.“Eh! Po zraku lete, kume moj! Vrag zna, ti novci tope se na mojoj ruci kao snijeg.”Luka je Mikici najviše zamjerao što je postao propalica i pijanac iako je u životu imao priliku biti pravim učenim čovjekom koji je odrastao uz poštenoga oca i imao naizgled sve, a Luka nikad nije dobio šansu za normalan život. Dok je Luka proživljavao najgoru muku gledajući malu i sretnu obitelj Pavleković, počeo je jaukati i drmati stup pored sebe pitajući se čime je zaslužio takav život, a onda je shvatio da je to panj stabla koje je izgorjelo u požaru do kojega je došlo zbog njegovih zlih planova.U tom trenutku Luku je zazebla duša i mnogo toga je shvatio. Šenoa u ovoj pripovijetki krivi cijelo društvo koje nikad nije prihvatilo napuštena dječaka i pružilo mu šansu za život dostojan ljudskog bića.“Htio je postati čovjekom, ali ne dadoše ljudi.”3/23