Andrej Beli - Glosolalija - poema o zvuku
- Beograd,
390 RSD
- 129053399
- Ažuriran: 22.05.2024.
- Šifra artikla: 112206
- andrej-beli-glosolalija-poema-o-wtz4t-nYHwg
Izdvojene informacije
-
Polovno bez oštećenja
Stanje
-
-
Opis
ANDREJ BELI
GLOSOLALIJA - poema o zvuku
Pogovor - Karen Svasjen
Prevod - Bojana Mišković
Izdavač - Logos, Beograd
Godina - 2009
113 strana
20 cm
Edicija - Biblioteka Psihokratija
ISBN - 978-86-85063-79-4
Povez - Broširan
Stanje - Kao na slici, tekst bez podvlačenja
"Andrej Beli GLOSOLALIJA poema o zvuku (odlomak) “ Glosolalija” je napisana 1917. godine, a prvi put objavljena pet godina kasnije – 1922. u Berlinu.
Video sam euritmistkinju: plesačicu zvuka; ona izliva spirale građe svetova; svesu to mirozdanja; izražava kako nas je izgovorio Božanski Zvuk; kako u zvučanju poleteli smo kroz Kosmos; sunca, meseci i zemlje u njenim pokretima gore; pesnikove aliteracije i asonance po prvi put – gore. Doći će vreme: čas žurno ispruživši ruke, čas ih spuštajući, pod zvezdama će nam roj euritmistkinja razviti svete pokrete; na linije pokreta spustiće se zvuci; i svetla će značenja sići. Gestikulacija, euritmija je umetnost reči: filologija je u naše vreme umetnost sporog čitanja; u budućnosti ona je živi ples svih zvezda: zodijaka, planeta, njihovih tokova, njihove vatre; spoznaja mudrosti su note i ples; umeće da se gestovima stvori svet znači da koren svesti je razotkriven: misao srasla sa rečju; tako je izraz zvuka znanje; i odgovor na pitanje je mimički gest, što predstavlja život pitanja u meni; bez umeća da se predstavi život pitanja, nema ni rešenja pitanja. Video sam euritmiju (pojavila se takva umetnost); u njoj je znanje šifri prirode; priroda je nastanila zemlju iz zvuka; na euritmistkinji crveni se zvuk; i priroda svesti je u njemu; i euritmija je umetnost spoznaje; tu se misao izliva u srce; a srce krilima-rukama bez reči govori; i dvoličnost ruku govori.
Kroz euritmiju nas duhovi spuštahu na zemlju; mi smo u njima kao anđeli.
Video sam euritmistkinje (kraj kupole, silne od zvuka): njihove ešarpe su lepršale; i u lukovima krila kretale su se njihove ruke; i spuštale se ešarpe; stajale bi jedna i druga, pružile k nama ruke, opisujući daleke zvuke; činilo se: iza nje je neko; i rascepima
zvuka – blista sama Drevnost: – U prastaroj Ariji, u “ Aeri” , živesmo nekada mi, zvuci; i dosad zvuci žive; mi ih izražavamo zvukoslovljem:Iz rude sunca svet je niko,
Zar večnost može zvati iko?
Nek vreme pesak broji snova,
Al ti mu nosiš zrna nova.
Na pregibima gipkih ruku,
U zrak se diže crkva zvuku.(Sergej Jesenjin)"
Ako Vas nešto zanima, slobodno pošaljite poruku.
Andrei Bely
-
Ukoliko su na ovom oglasu primećene neke greške ili nepravilnosti prijavi oglas
-
-
-
-
-
Brzi linkovi