Marko Ž. Rakočević - Velimir J. Rajić
- Beograd,
490 RSD
- 129053801
- 12.09.2022.
- Šifra artikla: 112258
- marko-z-rakocevic-velimir-j-vVifG-prUBc
Izdvojene informacije
-
Novo/Nekorišćeno
Stanje
-
-
Opis
MARKO Ž. RAKOČEVIĆ
VELIMIR J. RAJIĆ
Izdavač - Štamparija Dojkovića i Petrovačkog, Veliki Bečkerek
Godina - 1926
42 strana
19 cm
Povez - Broširan
Stanje - Kao na slici, tekst bez podvlačenja
"Velimir Rajić, rođen je 20. januara 1879. godine u Aleksincu.— Ah, moje pesme! rekao je.
Nema veše ni daha ni pogleda. Umro je 9. oktobra ili 21. oktobra po julijanskom kalendaru 1915. godine u Gornjem Milanovcu u kući svoje strine Jelke Rajić.
S bolešću je drugovao od najranijeg detinjstva, a bolest je bila teška, neizlečiva. Senka smrti stalno je zaklanjala svetlost pesnikovih životnih radosti.
Bleda lica i tužnih očiju, ličio je na sveca koji je sišao sa ikone nekog drevnog manastira. Oni koji su napisali nekoliko toplih stranica o njemu kažu, da je savlađivao težinu i žestinu bola i da je nosio čistotu čoveka koja se retko sretala u vreme velikih i košmarnih političkih i ljudskih borbi.
"U pravom smislu on je bio kulturan i otmen. Bio je blag i tolerantan. Neprijatelja nije imao sem svoje svirepe bolesti. Imao je više spreme i znanja nego što je hteo pokazati", pisao je Jaša Prodanović 1923. godine.
Pesme Velimira Rajića su pesme bola preobražene uvek u ritmove beznađa, u privlačne i zvučne talase snova koji nikada nisu prozračni i topli jer se završavaju buđenjem i neodoljivom epileptičnom javom. Bolest i bol u Rajićevoj poeziji su prirodna poetska osećanja, jedna vizija. Poetska čistota Rajićeve poezije uzbuđuje pitanjima i definicijom smrti koja kao stalna senka lebdi u svakoj reči. Ta stalna bliskost osećanja smrti čini Rajićeve stihove treperavim i čistim.
Rajićevi stihovi su i jedna tužaljka za ženom, za nedosanjanim i nedostižnim ljubavima, vezama i strastima.
Kao student na filozofskom fakultetu, kao već dobar poznavalac francuskog i ruskog jezika, prevodi u "ZVEZDI" Janka Veselinovića gde upoznaje njegovu ćerku Persidu – Pepu. Napisao je pesmu: U prvi sumrak letnje noći jedne, ali to je susret, jedne ljubavne pesme, pejsaž mladog borja na Kalemegdanu i bol realni koji mu ne da ni koraka napred. Kasnije je napisao pesmu — Jednoj maloj gospođici i to za vreme kratke posete Vlade Stanimirovića i Rajića, u kući njegove drugarice Mage Magazinović. Maga je imala neobičnu bluzu te Stanimirović napisa pesmu: Oda šarenoj bluzi, a Rajić bez ijedne greške i popravke napisa pesmu:
ŽELJA
Haj, da mi je, milo drago moje
samo jednom da otvorim tebi
širom srce ojađeno svoje,
ništa drugo poželeo ne bi!
Ništa ne bih ja želeo druge,
do da glavu spustim ti na krilo,
i da plačem dugo, vrlo dugo
čini mi se, lakše bi mi bilo.Zaljubljuje se u Kosaru Babić i njegove meditavije o bolesti i smrti nestaju kad na nju misli. Družili su se, šetali, ali je to postalo nešto više od prijateljstva. Ona nije bila ravnodušna. Plamičak ljubavi leluja i u njenom srcu, ali naslućuje njegovu bolest. Udaje se za profesora Glišu Elezovića. Velimir je zapisao u svom dnevniku: "… Jutros je odigran svršetak tragedije moje ljubavi. Ona se jutros, na jutrenju, venčala, naravno, s drugim. Po svršenom obredu, i ja sam prišao i čestitao… Ona mi je lepo zahvalila. A možda ona i ne sluti da je njeno venčanje bilo opelo mojoj ljubavi". Svetački ispijenu gordost i otmenost mladog čoveka koji voli, a koji se boji i svoje ljubavi i svoga tela, tamnim glasom mladosti, potresno opisuje svoja osećanja u pesmi: Na dan tvog venčanja, možda jedinoj koja ga je nadživela. Najlepša ljubav, najveća pesnička inspiracija Velimira Rajića bila je završena, a pesma štampana posle dve godine u Srpskom književnom glasniku.
Imao je susrete još sa nekim ženama šetajući senovitim stazama Kalemegdana pa je sve to pretakao u pesme. Sonati: Jedna intimna istorija, Želja i druge. Pesma Moj san, skriva je jer je u njoj žudnja za toplinom domaćeg ognjišta i dece:
MOJ SAN
Ja snivam, budan, malo, tiho mesto
tu mala kuća, mala — ali moja,
u travi, sniska, starinskoga kroja
rumenog sunca zrak poslednji nesto
života drevnog dah poslednji presto…
na travi, posle umora i znoja,
ja sedim, srećan; pokraj mene moja
malena draga, a međ nama mesto
gde naše dete skakuće i cupka,
čas tatu svoga za brkove čupa
čas sečnu travu; bere mami cveće
Al' tad, glas jedan, kao prasak groma
u svesti jekne: "to je slika doma
što nikad, nikad, nikad biti neće".Posle završetka filozofskog fakulteta u Beogradu, postavljen je Velimir Rajić za suplenta u Drugoj beogradskoj gimnaziji, školi koju je i sam pohađao. Zbog bolesti ostavlja školsku katedru. Zamenjuje je stolom u administraciji Ministarstva prosvete. Ni tu ne ostaje dugo. Prelazi u Narodnu biblioteku.
1935. godine Živko Milićević u predgovoru zajedničkoj knjizi Velimira Rajića i Stevana Lukovića daje ovaj portret: "… Velimir Rajić je u svom kutu, u tišini biblioteke koju bi narušavalo samo prevrtanje listova, podsećao i ličio na kakvu zalutalu senku: toliko je bilo nečeg tihog i u njegovoj reči i u njegovom pokretu".
Ako Vas nešto zanima, slobodno pošaljite poruku. -
Ukoliko su na ovom oglasu primećene neke greške ili nepravilnosti prijavi oglas
-
-
-
-
-
Brzi linkovi